Tenisa ima premalo na IstraSportu. Da ne budemo isključivo samokritični, recimo da tenisa ima premalo općenito u medijima. Zbog toga, poželjeli smo u rubrici „Srijedom pošteno“ ugostiti najbolju istarsku tenisačicu Terezu Mrdežu. Kontaktirali smo je, a onda se iznenadili njenom reakcijom.
Dočekala nas je s druge strane „linije“ duhovita, inteligentna i simpatična sportašica koja je dvaput u karijeri bila među 150 najboljih tenisačica svijeta. Svakako uzor za sve mlade istarske tenisač(ic)e.
“Tenis je bio prvi izbor, prva ljubav, na prvi pogled…”
Kada si krenula s tenisom? Jesi li trenirala još koji sport prije ili usporedno?
S tenisom sam krenula davno, davno, točnije prije 26 godina i ostala u njemu do danas. Bio je to slučajan izbor mojih roditelja dok sam bila još u dječjem vrtiću. Poziv na oglasnoj ploči za upis i tako je tim odabirom započeo moj sportski put i s njim moj teniski život.
Bilo je tu masa malih djevojčica i dječaka, ali eto, na kraju sam ostala sama i u Poreču i u Istri, još uvijek bez nasljednika, jer istina je da je teško i fizički i mentalno kao i financijski izdržati taj put. Uz tenis je nemoguće baviti se paralelno nekim drugim sportom jer uz treninge ujutro, pa poslije podne, kondicijske treninge, masaže, putovanja, nemaš ni prostora ni vremena za ništa drugo.
Tu bi uključila i obavezne školske obaveze najbitnije u tom razdoblju u kreiranju naše ličnosti kao sportaša i kao čovjeka.
Zašto tenis? Što taj sport ima da te privuklo i čime bi privukla današnju mladež u sport?
Tenis je bio prvi izbor, prva ljubav. Na prvi pogled… Možda me to privuklo, moguće i sudbina od koje se ne može pobjeći, jer sa 6,7 godina teško je znati bas što želiš ili voliš. Sjećam se da me mama kao bivša odbojkašica vodila na odbojku kao da su lakši ti grupni sportovi, ali ne, nije mi se svidjelo.
Individualac sam, prgava, svojevoljna, volim izazove, volim donositi odluke sama bile one prave ili krive, pogriješiti, ispravljati, boriti se na terenu k’o lavica do zadnjeg poena bez da ovisim o drugima. Tako me doživljavaju i moje protivnice koje su ‘molile boga’ da im nisam u ždrijebu jer sam ih izluđivala vraćanjem i upornošću.
Moje oružje su moje noge koje sam maksimalno koristila i one su izjavljivale u intervjuima da igraju protiv zida. Takav tenis sam igrala, ne kao Serena ‘bum bum’, winneri, nego uporno, uporno, poen po poen. Uostalom svi smo mi individualci po svojoj mjeri.
“Pamtim svaki osvojeni turnir, svaki ima svoju priču”
Kakva je trenutno situacija, u siječnju si nastupala u Tunisu, kakvi su planovi ispred tebe?
Trenutno sam i dalje aktivna tenisačica sa zaštićenim renkingom 239. Naime, ne igram od veljače prošle godine zbog umora tijela i psihičkog i fizičkog i zbog problema koji sam osjetila u ramenu. Znači, strah od povratka povrede. Javila se prezasićenost svime, igrama, putovanjima, izbivanju iz doma, nedostatak obitelji…
Puno ili previše mečeva, tijelo pamti. Imam pravo na još osam turnira i dva grand slama. Zato sam u siječnju se oprobala u Tunisu, ali mi zima ne pogoduje ramenu i dvije Antalije koje sam prijavila nakon toga sam i odjavila.
Hladnoća mi smeta ramenu i bolje ne riskirati. U biti, ljeto je uvijek bilo moje vrijeme i tad sam imala uvijek super rezultate tako da ću to odraditi u nadolazećem razdoblju. Sad sam u iščekivanju grand slamova.
Budem li imala sreće da u tome uspijem, zaključit ću i službeno svoju tenisku karijeru sa malom fešticom i mojim najvjernijim ljudima koji su bili dio moje duge teniske karijere, uvijek tu, i u dobru i u zlu. Bit će to moj mali krug velikih ljudi cime ću im pokazati svoju zahvalnost.
Bila si među 150 najboljih tenisačica svijeta, koja ti je najdraža pobjeda u karijeri?
Bila sam medu 150 najboljih na svijetu, i to dva puta, kad mi se dogodila povreda ramena sa 25 godina. Operacija, druga, rehabilitacija, ponovni početak… Teško je to. Jako teško. Ali, uspjela sam se vratiti među 200 i tako ostala do danas. To je dio karijere, staza, reklo bi se i nemati sreće koja je u sportu jako bitna, pa za sebe mogu reći da mi nije dalo ništa lako ili lakše barem.
Ne mogu se sjetiti je li mi itko ikad predao meč što se masu puta dešava i nekome se npr. nakon toga otvori prolaz. Naći se na pravom mjestu u pravom trenutku i to je to, jer svi mi igramo dobro. Najdraža mi je pobjeda – prolaz u glavni turnir US Opena kroz tri kola kvalifikacija. To i je san svakog igrača. Ali, i svaki osvojeni turnir pamtim, a imala sam ih puno i u singlu i u paru kao u juniorskom i seniorskom profesionalnom tenisu. Svaki ima svoju priču, svaki nosi neku svoju uspomenu za pamćenje.
Moramo pitati i negativne stvari – koji poraz ti je najteže pao?
Smatram da su i porazi dio pobjeda. Oni su tu da nešto iz njih naučimo, upravo kao i u životu. Kad bi osvojila turnir nisam trpila da mi pehar stoji na pultu ili stolu. Za mene je to bila gotova priča, prošlost, trebao se maknuti jer sutra je novi dan, novi turnir.
Tako je u tenisu, svaki tjedan novi izazov, nema kraja. U drugim sportovima jednim se naslovom kitiš cijelu godinu ili čak cijelu karijeru. Tenis je specifičan i tanka je granica – biti gore ili biti dolje. U biti malo si gore, malo dolje.
Najteže sam doživljavala poraze u trećim kolima kvalifikacija ‘grand slamova’. Igrala sam četiri puta na svim turnirima osim na Wimbledonu. Taj osjećaj, tako blizu, a tako daleko. Ali, to je samo sport. Uspjelo mi je četvrti put na US Openu.
“U Umagu sam se osjetila ponovno igrački živom”
Imaš li omiljeni turnir, gdje ti je bilo najljepše igrati?
Uvijek sam i najviše uživala na turnirima po Južnoj Americi i Australiji. Tamo su moji omiljeni turniri, omiljena toplina, omiljeni ljudi, kultura, običaji… I iskreno voljela bih završiti karijeru baš s Australijom jer me vežu lijepe uspomene za tu zemlju. Ako ne, ići ću kao turist, ha ha.
Padel? Samo strast ili možda nešto ozbiljnije?
Padel? Za mene bez strasti nema ni ljubavi, pa mi je u tom nekom kontekstu padel i jako zanimljiv. Ili to osjetiš ili ne i mogao bi me privući. Jako mi je zanimljiv zbog velike poveznice upravo sa tenisom. Lakši, dinamičniji, kraći poeni, brza igra sa puno refleksa, različitih kombinacija, udaraca…
Kako sam bila i 163. igračica svijeta u parovima brzo sam ušla i u tu igru. U tenisu sam tražila partnericu s dobrom servom da bi ja na mreži rješavala sve obzirom da su mi voleji i stopovi bili jače oružje. Tu sam na turniru u Umagu imala odličnu i čvrstu partnericu Maju Pribanović na zadnjoj liniji i onda ja na mreži i to je to.
To nije bio prvi kontakt sa padelom, probala sam igrati sa Belićem zbog koga sam i došla u doticaj s padelom, pa odlazila u Tar, imala više vrsta i ponuda. Ovom turniru u padelu odazvala sam se isključivo zbog poziva mojeg prijatelja Belića s kojim me povezuju prijateljsko-familijarni kao i teniski odnosi. Naime, Luka je bio i moj trener.
Nisam se pripremala nego sam igrala na osjećaj i s Majom došla do naslova. Kako sam u tenisu osvojila šest državnih prvenstava, znači u svim mogućim kategorijama, ovaj sedmi državni naslov u padelu bio je samo šlag na torti.
Jedan lijepi novi trenutni bljesak. I osjetila sam se igrački živom. Dok sam u tenisu još nemam planova nikakvih, ali sjest ću sa Belićem kad odradim upravo sad neke obaveze teniske. Mnogo bivših tenisačica danas u svijetu igraju padel pa nikad ne reci nikad… Život je zaista nepredvidiv.
“Najveći problem s kojim sam se ja susretala bio je problem sparinga”
Jesi li razmišljala o trenerskoj karijeri, jednom kad završi igračka? Privlači li te to uopće?
Da, razmišljam o trenerskoj karijeri i već u toj pauzi se bavim tim poslom. Imam četiri teniska terena u najmu u Zelenoj laguni, dolaze mi djevojčice iz Europe za čija će se imena sigurno čuti. Garantiram. Imena neću davati pošto one imaju svoje jako dobre trenere i izvrsno su organizirane.
Po svom ponašanju na terenu i van terena ja ih već smatram malim profesionalkama i tako se ponašam prema njima. Željne su znanja i ja im to što znam i nesebično dajem. U tome baš uživam. Jos me drži taj igrački adrenalin. S druge strane imam i ‘pacijente’ koji bi se zabavljali na terenu i to me pak frustrira. Ha, ha.
Želja mi je baš prenositi svoje znanje. Najveća zelja. Nemam trenerskog iskustva i još se lomim jer jedno je biti igrač, a drugo trener. Treba puno strpljenja kojeg ja trenutno nemam. U biti i to je meč. U kontaktu sam sa svojim bivšim trenerima, psihologom, menadžerom s kojima se savjetujem. Još me drži igra, taj poen i to sam osjetila baš na padelu. Još je u meni izražen taj borbeni dio, treba to sve proći i onda ću odlučiti mirne glave, ali ostat ću u tenisu – na ovaj ili na onaj način.
Kakva je situacija s tenisom u Istri, pratiš li, imamo li neke nove „Tereze“ na vidiku?
Istra ima sigurno puno mladih i dobrih sportaša koji igraju tenis. I u porečkom klubu ima dosta aktivnih igrača. Najveći problem s kojim sam se ja susretala bio je problem sparinga. Imala sam muške tenisače s druge strane mreže, a muška lopta nije kao ženska – od serve pa i drugoga.
Tako sam ja sa tek 16 godina bila prisiljena napustiti sve i s tatom odseliti u Varaždin koji mi je omogućavao sve mogućnosti koje tu nisam mogla imati. E sad, hoće li se tko uskoro htjeti odvažiti na takav korak to ne znam. Ja to ne bih preporučila nikome jer sam tada baš puno patila za mamom, bratom, svojom kućom. Nažalost, to je cijena nekakve slave.
Nakon Serene Williams, Sharapove i ostalih, nakon korone također, u tenisu je došlo do smjene generacije. Ništa nije kao prije. Svatko može svakoga dobiti, i zato ima jako puno iznenađenja na većim turnirima. I zbog toga, istarske tenisačice, naoružajte se i krenite jer – sve je moguće. I za kraj, neka i ‘buduća Tereza’ bude uporna, marljiva, ustrajna, disciplinirana, neka poštuje svoje trenere i svoju obitelj koja im mora biti najveća podrška. Moraš živjeti svoj san 24 sata jer bez toga ništa. Tenis ti uzme puno, ali ti i puno može dati. To će isključivo ovisiti o vašim željama i ambicijama. Svatko ima svoj put koji može biti teži ili lakši. Ja vam želim taj lakši mada znam da jedino preko trnja možete doći do zvijezda.
