Dignula se „halabuka“ posljednjih dana u sudačkim krugovima nakon saznanja da ima jedan sudac koji se sam delegira i sudi po sedam utakmica na vikend. Netko će reći, s pravom, netko će osuditi takav scenarij, istina je negdje u sredini, ali neke se stvari ipak moraju priznati.
Čovjeku treba čestitati i odati priznanje. Završetkom nogometne sezone ove godine napunio je 55 godina što je granica dokad sudac može biti – sudac. Zbog kroničnog nedostataka istih, produženo mu je jedna sezona, a on, u poznim sudačkim godinama, oduševljava. Nije tek zamjena, nije tek sudac koji će popuniti rupe ako „zašteka“ ili ako puno djelitelja pravde otkaže vikend. Čovjek sudi „punom parom“.
Čovjeku treba odati priznanje jer sudi po šest utakmica za vikend plus još jednu veteransku u ponedjeljak. Po četiri utakmice na dan i to u razmaku od samo šest sati – sve kao glavni sudac. Postavlja se pitanje iz koje je razloga uopće postavljena granica suđenja na 55 godina kada i starije osobe sve to odrade s lakoćom.
Čovjeku treba čestitati i odati priznanje jer je iznad svih u nogometnoj organizaciji. Njemu ne treba predsjednik sudačke organizacije ni povjerenik lige, on se sam odredi na utakmicu, on si sam odabere utakmicu na kojoj će suditi. Naravno da ne treba njega kriviti zbog toga, netko mu to omogućuje, a on, kao što bi to učinili mnogi, iskoristi.
Čovjeku treba odati priznanje jer u nepunih mjesec dana koliko traje ova sezona, već ima osamnaest suđenih utakmica. Kako? Jer on zna i može, on ne odgađa, on se oslobodi obaveza, a sve za dobrobit NSŽI-a. Zar je bolje da se susret odgodi? Naravno da nije , on to čini kako bi sve proteklo onako kako je po rasporedu, žrtvuje svoj privatni život za nogomet.
Čovjeku zbilja treba odati priznanje, a svi oni koji su jalni na njegov sudački raspored neka se zamisle kada drugi put budu odgodili utakmicu, neka zamisle kako je njemu kada na vikend „digne“ više od tisuću kuna jer je upravo umjesto njega „uletio“, da se utakmica ipak odigra. Žrtva je to, a ne da nije.
Čovjeku treba odati priznanje jer je preživio baš sve povjerenike suđenja koji se mijenjaju gotovo svake godine. Neovisno o njihovom imenu on sudi, čak i kada je, prema navodima mnogih, sam bio povjerenik, pod krinkom druge osobe. Tad možda nije sudio toliko puno, ali je sudio daleko.
I zato, S.B. (56) – podaci poznati redakciji, svaka čast.
