Home Intervju VELIKI INTERVJU Marin Vidulin: Situacija je nezadovoljavajuća, ali idemo u pozitivnom...

VELIKI INTERVJU [1/2] Marin Vidulin: Situacija je nezadovoljavajuća, ali idemo u pozitivnom smjeru

SHARE
Marin Vidulin

Marin Vidulin najbolji je istarski sudac, nema tu previše spora. S druge strane, on je i povjerenik NSŽI-a za suđenje te član Komisije sudaca pri NSŽI-u. Sve u svemu, osoba s kojom se može pričati satima o problemima sudaca i situaciji unutar njihove „družine“.

Prvih šest mjeseci, kratak komentar?

Neka to ocjenjuju drugi. Glupo je da dajem neke ocjene ja koji sam akter. Ima stvari s kojima sam zadovoljan, ali i onih s kojima nisam. Prvih šest mjeseci nisu bili dobri, ali su pozitivni. Rekao bih da je napravljen pozitivan pomak, razgovarajući sa sportskim djelatnicima, a i čitajući izjave nekih ljudi na IstraSportu, rekao bih da idemo u pozitivnom smjeru.

Koliko imamo sudaca?

Nažalost, manje od 60. Brojka se vrti oko 58, čini mi se.

Uspijevate li omasoviti broj?

Nažalost, s obzirom na situaciju i ono što smo zatekli, ne previše zasad. Uspjeli smo neke suce vratiti, koji su bili prestali, neki koji su shvatili da neće moći pratiti novi ritam su odustali…Kroz natječaj su nam se javila četvorica, od čega su dvojica gotovo odmah odustala, dva nastavljaju edukaciju i u proljeće će biti uključeni. Situacija je po broju sudaca nezadovoljavajuća.

Koliko ti treba sudaca da bi „pokrio“ vikend?

Trenutno to ne možemo, ako uzmemo u obzir da je normala da utakmice sude tri suca, a moramo na taj način razmišljati. Subota je nešto lakša, ali recimo nedjeljom 70-tak sudaca.

Da ovdje kod nas sjedi klinac od 18 godina, kako bi mu najlakše poručio zbog čega je lijepo biti sudac? Kako privući mlade?

Prije svega, prvotna ideja mlađih osoba koji se uključuju u nogomet je da budu nogometaši. I ja sam to htio. Svi žele biti Ronaldo, Messi, Lovren…Ali, realnost je da to ne možemo svi. Prekretnica je negdje kraj srednje škole kad treba donijeti odluku. Netko napušta nogomet, netko se zadovoljava igranjem nižih županijskih liga…

Suđenje je pravi smjer gdje mlada osoba koja voli nogomet može napraviti nešto ozbiljno i veliko. Naravno, uz veliki rad i trud. Smatram da sam i ja jedna od tih osoba koja se tome ozbiljno posvetila i na kraju bila nagrađena time da radim ono što volim. Ali, naglašavam, dao sam se cijeli u to.

Koliko tjedno treniraš?

Rang natjecanja koji sudim primorava me na minimalno pet puta tjedno. Imamo trenera koji nam šalje treninge, HNS zaista ulaže u nas, šaljemo treninge na platformu gdje se prati naš rad…

Mogu li istarski suci to sanjati? Ima li netko tko ih prati kroz razvoj?

Istarski suci imaju dva trenera. Mene kao trenera za fizičku pripremu, fitness instruktora, a Mauro Tomišić je sudački instruktor koji se bavi teorijom.

Prije par dana dobili smo fotografiju s treninga u Puli, što je i bio jedan od povoda za ponovni upit za intervju. No, na slici vas je petorica. Deprimira li to?

Nema mene što deprimirati, ja radim svoju zadaću – trening. Nije mi drago da mladi suci ne dolaze na zakazane treninge za koje su obaviješteni, ali jednostavno je – oni su sigurni da će suditi svaki vikend, obzirom na manjak sudaca. To dovodi do toga da se nedovoljno trude i ne ulažu u sebe.

Zbog toga se stvara fama da istarski suci nisu na razini ostalih, ali sve se svodi na rad i uloženi trud. Kad bi se taj segment poboljšalo, bili bi na razinama drugih.

Godinama se sucima išlo niz dlaku, bez ikakvog nadzora i sada dolaziš ti i tvrdiš da se ne trude dovoljno. Ne misliš li da ćeš si time stvoriti još nepovoljniju situaciju?

Alternative radu nema. Što je alternativa, pogodovanje i hvaljenje ljudi koji to ne zaslužuju? Ili je rad ili je nerad. Nerad smo imali u proteklim godinama. U tom radu ću im ja pomagati koliko god budem mogao.

Kako su mene drugi učili i pomagali mi, tako ću i ja drugima. Ali, meni nije bio problem sjest u auto i odradit trening u Poreču jer mjesto odakle dolazim nema tartan stazu. Ni u Pulu, nikamo. Nisam ja danas ovdje jer sam zgodan ili pametniji od prosjeka, već isključivo zbog toga što sam radio na sebi.

Suci su realno, pogotovo u nekim natjecanjima, potplaćeni. Možemo li očekivati promjene na tom planu?

Kad biste to isto pitanje postavili klubovima, netko bi ti sigurno odgovorio da smo preplaćeni.

Stani. Referiram se najviše na situaciju gdje sudac sudi kadete i juniore u nedjelju za 200 ili 250 kuna, a odsutan je više od pet sati?

To je jedan veliki problem, istina, ali moja saznanja govore da se HNS time bavi i čini mi se da će suđenje na omladinskim kategorijama malo više cijeniti novčano. HNS je shvatio da je problem stvoriti osobu koja ulaže u sebe na način da od njega tražimo gotovo cijelu slobodnu nedjelju, a da mu se za to plati 200 ili 250 kuna.

Je li istina da danas više sudac ne može završiti fakultet pa se tek onda početi baviti suđenjem, a da stigne do Prve HNL?

Istina je, ali je isto tako istina da ima sudaca u Prvoj HNL koji su fakultetski obrazovani. Dakle, mnogima je suđenje fantastična prigoda za zaradu u vrijeme studija.

Treninzi nisu grupni, ne moraš u ciljano vrijeme biti negdje (kao kad igraš za neki klub), već sam određuješ kada ti paše trening i to je super stvar. Suđenje daje mogućnost studentima da ostanu aktivni, da se bave sportom, da putuju i rekao bih da je u više stvari to idealna kombinacija.


Intervju s Marinom Vidulinom nismo uspjeli skratiti pa ćemo ga po dobrom starom običaju na IstraSportu podijeliti na dva dijela. U drugom dijelu više o sudačkoj komisiji, njezinom predsjedniku, prošlosti i budućnosti sudačkog poziva u Istri…