Povodom 15 obiljetnice postojanja portala IstraSport novinar Glasa Istre, Boris Vidulin, složio je set pitanja i odradio intervju s glavnim urednikom IstraSporta, Elvisom Uravićem.
Povod i nije bio potreban iako se on nametnuo, 15 godina postojanja IstraSporta u medijskom prostoru, 15 godina uglavnom sportskih vijesti i više od milijun čitatelja vrijedno je kratke retrospektive sa glavnim i odgovornim, sa „alfom i omegom“ te vjerojatno najčitanije sportske stranice regije. Dame i gospodo, Elvis Uravić.
„Sve je krenulo 07. studenog 2007. godine pod imenom LabinSport, a prva objavljena vijest bila je prognoza kola od strane Igora Pamića tadašnje Treće HNL Zapad. Svi smo ga tada pratili i čitali pa je meni 2008. godine bila zaista čast da me Remzo zove da pišem kolumnu za LabinSport. Tada se ja uključujem u projekt, bila su to neka totalno druga vremena koja je danas uopće teško percipirati, ali se ih se lijepo sjetiti. Pet godina kasnije postao sam glavni urednik, a to se dogodilo nekako spontano. Ja sam već tad vodio veliki dio portala, on je objavljivao povremeno i kako je stigao, a nakon njegovog angažmana u NK Rudaru, nije tu bilo puno izbora ili nagovaranja, nekako smo automatizmom to odradili, bez previše priče“, prisjetio se svojih početaka Uravić.
Sljedećih nekoliko godina IstraSport je bio u vlasništvu Remza Zalihića, a sve je kao urednik vodio Elvis Uravić. Potvrditi će kako nije bilo nikakvog otpora u objavljivanju tekstova koji mu se možda nisu bili po volji, a da se na isti način pokušava sada ponašati i on. Isto tako reći će kako, unatoč tome što većina sumnja, nikada nije potpisivao tekstove Zalihića kao što to ne čini ni sada.
„Apsolutno nikad mi ništa nije zabranio i ako mu nešto dugujem, onda je to – to. Meni je teško sada dati slobodu mojim suradnicima kakvu je on meni dao, a priznajem da to pokušavam. Ironično, kad god bi njega kritizirao u tekstovima, a bilo je i toga, samo je znao poslati posprdnu poruku, a jedino je zvao i znao „ubosti“ kada bi hvalio ljude s kojima se nije slagao. Tada je imao poznatu rečenicu – opet ti on, spomenuo je ime dotičnog, uređuje portal“. Posljednjih tri i pol godine se ja nalazim u toj ulozi i zaista nikad nisam zabranio neki tekst, iako neću lagati, teško mi je nekad kad se ne slažem s objavljenim. Ali, baš zbog toga jer sam ja imao tu slobodu, želim da je imaju i svi oko mene. To je preduvjet kako bi portal bio ozbiljan i kako bi svima bio gušt raditi. Ja sam ne 99%, nego 100% neovisan od strane drugih osoba u ovom projektu i to od prvog dana. Mnogi nažalost znaju, sa mnom nije lako raditi i teško prihvaćam kompromis kad su neke stvari u pitanju. Ironično, tek sada nam se zna dogoditi da „ostane“ nečije ime potpisano pod tekst druge osobe, jer jedan napravi „skicu“ par sati ranije, a onda drugi dovrši. Moj stil je, kao i njegov bio, vrlo specifičan i tko god je pratio portal redovito mogao je bez imena znati tko piše. I dobro se zna da ja tekstove drugih osoba ponekad objavim pod sferom „gost kolumnist“ ili u nekoj drugoj formi, ali da moje ime može biti ispod tuđeg teksta samo greškom, napravljeno u brzini. Jedino što priznajem, zbog toga mi i bježi smijeh, da sam znao koristiti fraze Zalihića koje su me zabavljale, i dan danas mi znaju pobjeći u tekstu poput „javašluk“, „tucet“ , „veresija“…
Zalihić se sve više distancirao i sve manje trudio oko portala, pa s godinama Uravić preuzima „sve u svoje ruke“ i kupuje IstraSport.
„Pretenciozno bi bilo reći da sam ja nešto kupio, ja volim romantiku, ali nekad treba stvari nazvati pravim imenom. Remzo je izgubio interes kada je shvatio da se vremena i načini financiranja drastično mijenjaju, iako je volio taj portal, a ja nisam htio više žrtvovati sebe kako bi opstao portal koji u globalu ne funkcionira. Zbog toga, dogodilo se to da ja preuzmem portal kako se ne bi ugasio, a na to me ponukala samo i isključivo emocija. I neki dan na obilježavanju jubileja ponovno sam shvatio koliko mi znači ovaj portal, iako pragmatično gledajući, on ne donosi korist. Ja sam mjesecima govorio da ako mene udari grom ili auto, da IstraSport više ne postoji. To se polako mijenja, i to je jedini spas. IstraSportu treba redakcija, teško je počivati na jednom ili u najboljem slučaju dva čovjeka“, reći će Uravić.
Sada u doba sve silne tehnike i dostupnih informacija na svakom koraku doima se kao je lako pratiti sva sportska događanja u regiji. Ipak jasno je kako treba izdvajati jako puno vremena, treba imati jako puno ljudi na terenu da se sve pokrije, a realno sve to, govorimo o ljudima koji pomažu, počiva na volonterizmu.
„Bavljenje novinarstvom općenito troši, pa i onom sportskom. Osim nogometa i košarke koji imaju najbolji sustav informiranja, sve ostalo je jako teško pratiti. Znao sam se uloviti da ja nagovaram neki klub iz nazovimo ga „manjeg“ sporta kako bi mi poslao zapisnik s utakmice. To me razljuti, jer ima ljudi koji se trude i cijelo su nam vrijeme produžena ruka i spas, jer realno, kako bi se kvalitetno pokrilo praćenje sporta u Istri, potrebno je minimalno šest stalno zaposlenih novinara. Kako mi to trenutno nemamo, ovisimo o ljudima iz klubova koja i u svom klubu uglavnom rade kao volonteri , pa se mi samo nadovežemo na tu njihovu funkciju koja financijski uglavnom ne donosi korist ali pričinjava zadovoljstvo ljudima koji to rade.“
Uravić neće reći kako postoje tekstovi i(li) vijesti koje nikada nije objavio samo kako bi sa nekim ostao prijatelj, kako je izbjegao istinu iz razloga da se nekom dodvori, ali da ipak postoji autocenzura.
„E, to je već nešto drugo. Puno tekstova nisam objavio samo kako bih sačuvao nekakav odnos ili kako ne bih nekome zagorčao život. Znam u šali reći, ali nisam dugo od istine, kako objavimo 10% onoga što znamo. Dodvoravanja stvarno nema. Ne zato jer sam ja bolji od nekoga, već iz razloga što želim neovisnost, lakše je tako spavati. Uostalom, ovo bi bio možda i profitabilan portal kada bi bili bilteni pojedinih organizacija, stranki, klubova i slično. No, dio vezan uz autocenzuru je potpuna istina i svaki novinar koji kaže da to nije tako – ili je u zabludi, ili laže. Svi smo ljudi i određuju nas odnosi s drugim ljudima.“
Iako je bilo svakojakih zbog objavljivanja određenih tekstova , do suda još nikada nije stigao.
„Što se mene osobno tiče, do suda nikad nismo stigli, ali sve ostalo smo odradili, najave tužbi i prijetnje, što manje, što više ozbiljne. Nisam baš neki strašljiv tip, pa na prijetnju ne odgovaram uobičajeno. Vjerojatno zbog toga nema prijetnji već godinama. Jedino što moram ovdje spomenuti i smeta me to što se neki koji su izgovarali svakakve uvrede i prijetnje ili pisali gnjusne komentare nakon toga žele ponašati se najnormalnije bez isprike. To ne podnosim. Svi moramo stajati iza napisane i izgovorene riječi, tu sam baš zlopamtilo, ali samo u tom smislu“, iskren je bio Uravić.
Na spomen kako svi moraju stajati iza napisanih i izgovorenih riječi, nameće se pitanje postojanja komentiranja na društvenim mrežama pod lažnim imenom.
„Kad bih mogao, zabranio bi komentiranje koje nije pod punim imenom i prezimenom jer ne razumijem osobe koje na svoj stav odnosno razmišljanje nisu ponosne ili se istog srame. To mi je baš dno dna. Više cijenim kritiku s imenom i prezimenom, nego anonimnu pohvalu. Nadam se da će u godinama pred nama društvene mreže dolaziti povezane s OIB-om, valjda će svi onda shvatiti da iza izgovorene i napisane riječi moraš stajati. Iskreno, na komentiranje gledam kao na recimo Domovinski pokret.
Činjenica je da postoje, ali tu staje moj interes za njih, dok god me se ne dotiču. Naravno da ih nekad i pročitam, nekad me i upozore na nekoga, ali to je nešto čime se stvarno ne stignem baviti. U njima vjerojatno ima i puno kritika i neću reći da uživam u njima ali kada dođu od ljudi do kojih mi je stalo i kada su argumentirane, tada ih cijenim i pokušavam da ih bude što manje.
Što se tiče ovih “fekalija“ koje pojedinci bacaju iz usta ili s tipkovnice zbog vlastitih frustracija, prošle su godine otkad me to zaista ne smeta. Dugo mi je trebalo, ali kad jednom mozak shvati i počinje primjenjivati onu staru istarsku izreku: „Ni bitno ča reče, nego ki reče“, onda te to ovlaš dira.“
Ekipa IstraSporta je pojačana, ima tu ljudi koji povremeno pišu, neki malo stalnije, ali uglavnom ne nogometne vijesti, a to su tekstovi koji se manje čitaju pa su možda izvan djelokruga čitateljstva i oni se o njima baš i ne očituju preko društvenih mreža za razliku od primjerice nogometnih vijesti i nogometnih pratitelja dnevnih događaja. Uravić će prema svakom od njih iskazati zadovoljstvo.
„Da skratim – kada s nekim ne bih bio zadovoljan, dogovorili bi se da prekinemo suradnju i time sam zapravo sve rekao. Što se tiče čitanosti, ona nam ne smije biti primarni motiv jer onda bi konstantno pisali o negativnim stvarima, svađama, lošim odnosima između klubova i sportskih djelatnika… A, od toga bi poludjeli i mi i čitatelji. Drago mi je da ima i ne nogometnih vijesti na portalu ali se ne bi složio da ih ima puno manje. Od 23.848 tekstova u arhivi, nogometnih je 7.798, daleko najviše, ali to znači da je i svih drugih sportova jako puno. Evo, u trenutku odgovaranja gledam naslovnicu.
Izvještaj s naše obljetnice, futsal, atletika, biciklizam, nogomet (inventura), odbojka, planinarenje, rukomet…svega ima, a naravno, nogometa najviše, kao i u sportu na svim razinama. Iz tog razloga Zoran Peruško je tu najviše aktivan i podložan kritikama i kada me netko pita što smo sa njim dobili onda je odgovor nedvosmislen, sa njim smo dobili nogometnu kvantitetu koju prije nikada nismo imali. Što se tiče kvalitete, osjećam se apsolutno nekompetentan o tome prosuđivati, rekao sam na proslavi, pa mogu ponoviti da je na moju lošu ponudu rekao „da“, a da nije tako postoji realna šansa da IstraSport danas ne bi postojao. Secirati njegove tekstove nema smisla, oni imaju dozu ironije i ponekad me ta ironija nasmije, ponekad mislim da je nepotrebna. S druge strane, dok čitatelji to prate i nemaju većih prigovora, nemam problema. Što se tiče njegove neovisnosti, najbolje bi bilo pitati njega, ali moje povjerenje seže do toga da ja ne čitam većinu njegovih tekstova. Ne zato što ne želim, nego zato što ne stignem uvijek.“
Od kada je susjed Elvisa Uravića, Robi Fonović tajnik NSŽI-ja, primjetno je da više nema toliko negativizma usmjerena prema toj instituciji. Pitanje je da li je Fonović u tako kratkom roku sve promijenio pa i Uravića ili IstraSport samo malo „mekši“ zbog dobrosusjedskih odnosa.
„Iskreno, i ja se to pitam često. Mislim da sam dijelom „mekši“ zbog odnosa, ali ne dobrosusjedskih. Smatram da bi ja i on sličan odnos imali i da se on doselio iz Kaknja u Krnicu, a ja iz Škabrnje u Labin. Više nas spajaju slični stavovi nego lokacija. No, činjenica je i da NSŽI više nije ono što je bio. Problema je bilo i biti će, ali krucijalne stvari su definitivno promijenjene na bolje, mogao bi ih nabrojati deset iz glave, ali intervju je ionako predug. S druge strane, autocenzura je nepobitna činjenica. Teško je prema nekome biti grub i „tvrd“ kada s druge strane dobiješ poštovanje i kulturu. Moram reći da na to od NSŽI-a nisam bio navikao i to je ona krucijalna stvar koja se u proteklom razdoblju promijenjena, iako i dalje po mom skromnom sudu ima prostora za napredak.“
Pogled u budućnost otkriva neke preinake.
„Najavio sam već na proslavi – ne znam kako ni otkud, ali IstraSport će u 2023. godini dobit novi dizajn. Krajnje je vrijeme za to, prošlo je pet godina, a mislim da možemo napraviti odličan spoj prošlosti i budućnosti. Naime, u retrospektivi koju sam radio, vidio sam neke dizajne koji su imali neke manje dijelove zaista bolje napravljene nego što je sad i tome se treba vratiti, naravno, uz modernizaciju. S druge strane, najviše zbog mene, malo smo se godinama udaljili od klasičnog novinarstva, mislim da je vrijeme i za neke rubrike kojih nije bilo godinama. Sve u svemu, nećemo stati.
Za kraj, iskoristio bih prigodu da se zahvalim svim čitateljima IstraSporta, svim ljudima koji na neki način pomažu da portal opstane i postoji, a svim ljudima dobre volje zaželio bi sve najbolje povodom nadolazećih blagdana“, zaključio je Elvis Uravić.
