Kažu da je za novinarstvo vrlo važna objektivnost. Iako je današnjim istaknutim filozofima upitno postoji li ona uopće, u ovom je tekstu sigurno neće biti. Naime, čovjek koji je intervjuiran bio je, da ne kvarimo priču s formalnim nazivima, „učitelj tjelesnog“ u osnovnoj školi autoru ovog teksta.
I sigurno je ljubav prema sportu već postojala pri prvoj interakciji s profesorom Ljubomirom Vilićem kod autora teksta, ali od tog trenutka bilo je jasno da će mu sport (p)ostati „žila kucavica“ života, kako je slučaj i kod profesora Vilića.
Povod za ovaj intervju je sljedeći…
Otkako je prije 11 godina Sportska zajednica grada Labina pokrenula Olimpijadu osnovnih škola Labinštine, profesor Ljubomir Vilić je sa školama Vladimir Nazor u Potpićnu i Ivan Goran Kovačić u Čepiću osvojio „mali milijun“ medalja koje ne da nisu očekivane, nego su senzacija – gotovo svaka do jedne!
Naime, dovoljna mu je pohvala samo to da mu se bronce uopće ne isplati brojiti, a da je u prošlih 11 godina odveo svoje momčadi i ekipe do devet zlata i 12 srebra! Da bi stvar bila nevjerojatnija, SZGL je nakon četvrte Olimpijade donirala školi u Potpićnu mrežu za odbojku koju dotad nisu imali. Treba li uopće reći da odbojkaško zlato već četiri godine u nizu oko vrata nose baš njegovi učenici? Za one koji ne znaju, u Labinu postoju dvije osnovne škole kudikamo brojnije od one u Potpićnu, a s onom u Čepiću da ni ne uspoređujemo.
Predug je to niz da bi se njegove rezultate nazivalo čudima ili senzacijama, ali jedan duboki naklon zaista je potreban i jedini moralan. Ne treba tražiti pandan tome u sportskom svijetu jer to naprosto ne postoji. A onda, prije nego krene intervju, Vilić pokazuje kako se u njegovoj školi vježba odbojkaška tehnika.
U nekad učionici, danas prostorom kojim se služi samo taj predmet, veličine 9×4 metra održavaju se sati tjelesne i zdravstvene kulture na kojima Vilić stvara odbojkaške prvake. Kako? Improvizirana mreža je uže na jednoj strani zavezano za nogu od stolnoteniskog stola, a na drugoj za malo odškrinuti prozor (kad je zatvoren, uže pada s kvake). Učenici kleče zbog visine prostorije te na taj način uče odbojkašku tehniku. Genij je mala riječ za ovog improvizatora koji je u školu prvi put ušao prije gotovo 40 godina.
„Kao student sam bio na zamjenama u školama Matija Vlačić i Ivo Lola Ribar u vrijeme odsustva Danka Faragune i Ratka Benazića, a u potpićanskoj školi je dotad radio Ratko Gobo. On je tu radio do 1979. godine, a kad je on otišao u SIZ (savez za fizičku kulturu), ja sam došao u Potpićan. Dakle, prije 39 godina“, sa sjetom kreće naš sugovornik.
Kao nogometni trener bio je u Potpićnu, Plominu, Rapcu, Raši i Nedešćini prije negoli je 2003. godine postao prvi put seniorski trener Rudara. U ničemu nije bio prosječan, kao igrač je sa 16 godina debitirao za seniore Rudara, a prvi trenerski posao bio mu je u Potpićnu na mjestu trenera juniora s kojima je odmah osvojio županijski naslov. Kad je 2003. postao trener kadeta Rudara, njegova je momčad dobila gradsku nagradu zbog sjajnih rezultata, a onda je momčad ostavio na prvom mjestu i postao trener seniora koje je zatekao na 13. mjestu u ligi da bi sezonu završili kao sedmi.
Ljubomir Vilić legenda je Rudara, nema tu spora, a seniore je vodio u čak četiri navrata, izborivši s njima igranje u trećeligaškom društvu. Ubrzo nakon toga, Rudar pod njegovim vodstvom osvaja i Kup Istre. Kako i priliči, trenersku karijeru je završio na sjajan način – s juniorima Rudara osvaja županijsko prvenstvo i Kup Istre te ulazi u osminu finala nacionalnog Kupa Hrvatske gdje nesretno na penale ispada od Zadra. Mnogi se još sjećaju, s tom je momčadi imao niz od 412 dana bez poraza.
S zelenih travnjaka vratimo se u školske klupe – upitali smo Vilića ima li smisla uspoređivati djecu 1979. kad je počeo raditi ovaj posao i danas? „U naravi djece je ljubav prema tjelesnoj aktivnosti, sportu i igri. Ali, tada nisu imali toliko široku lepezu izbora. Tad su bili samo nogometaši. Onda su djeca puno više radila doma, bila su u boljoj kondiciji. Sjećam se krosa nekad, imao sam dečka koji je sprintao tri kruga na velikom terenu. Danas to možeš doživjeti samo od onih koji se bave aktivno nekim sportom. Danas imamo situaciju da postoji javan podatak kako su djeca koja nisu članovi nekog sportskog kolektiva tjedno aktivna 40 minuta. Nekad, te 1979. nismo ni znali za iskrivljenu kralježnicu, ravna stopala, a danas kad završi nastava, ručaju i krenu s digitalnim svijetom. Nisam ja protiv tehnologije, ali ona bi trebala biti tu, da brže obaviš neke stvari pa da imaš više vremena za sebe i svoje zdravlje. Nisu problem oni koji treniraju neki sport, problem je kod onih koji se ne bave aktivno niti jednim sportom pa onda govorimo o jednoj sjedilačkoj generaciji.“
Postoje naznake kako su motorične sposobnosti kod djece znatno opale. Kakvo je vaše mišljenje, koliko je istine u tome: „Razlika je u vremenu koje se provodi vani. Ne treba to nužno biti samo trčanje. Djeca su se prije više vani igrala, kopala, padala i ne znam ni ja što sve ne. Normalno da je u tom slučaju koordinacija bila puno bolja, kao i fleksibilnost ili kondicija u odnosu na danas. Međutim, danas puno više djece trenira organizirano u klubovima pa možemo reći da se događa nekakva kompenzacija.“
Infrastruktura u školama u kojima radi je takva da se uspjesi „njegove“ djece trebaju gledati s posebnim divljenjem, ali Vilić ostaje gospodin i u ovom slučaju: „Jedna četvrtina nastave otprilike odvija se u zatvorenom. Dakle, govorimo o situacijama kada nam vremenske neprilike ne dozvoljavaju da budemo aktivni vani. Neću govoriti da je lako, jer nije, ali sve se svodi na to da moraš biti kreativan i da moraš više čuvati djecu. Poznaješ neke naše osmaše, vidiš koliki su, i sad mi u ovoj učionici radimo preskoke. Kad se oni zalete, moramo biti veoma oprezni. Mi ovdje (op.a. prostorija je veličine 9×4 metra) igramo i rukomet. Kad igraju muški dva na dva, cure čuvaju prozore i obrnuto. No, tako razvijaju osjećaj za prostor.“
Dvorana u Potpićnu aktualna je priča od, vjerovali ili ne, 1962. godine, ali dosad još uvijek nije sagrađena: „Naravno da je ona nasušna potreba ove sredine, ne moram to valjda ni naglašavati, ali ne samo za djecu radi koje se treba izgraditi, već i zbog rekreativaca. Ponovno ćemo se vratiti na sjedilački način života, ljudima je potrebna tjelesna aktivnost, a jedan ozbiljan dio godina ona nije moguća vani.“
Polako smo pred kraj razgovora stigli i do Olimpijade OŠ Labinštine zbog koje je Vilić još za života postao legenda: „Svaka čast Siniši Verbancu, rekao sam to više puta javno, treba skinuti kapu za ovakvu manifestaciju. Djeca se tu socijaliziraju, a jako je bitno da im se omogući zdravo natjecanje. Djeca se vole natjecati, a veoma je zanimljivo kad izađeš na teren vidjeti gdje si u odnosu na veće škole.“
Posljednje pitanje – postoje li posebne pripreme za Olimpijadu ili je ona samo dodatni motiv za cjelogodišnji rad: „Konstanta. Bez nje nema napretka. Čim počinje školska godina, djeci je najvažnija Olimpijada. Svi sedmaši i osmaši razmišljaju o tome. Kad smo dogovarali intervju, došao si u vrijeme kad su košarku vježbali peti i šesti razredi. Dakle, pripremamo se za budućnost, za sljedeće Olimpijade. Nema ničega na brzinu. Uz redovni program TZK-a, nema sata da ne igramo neki od sportova. Naravno, kad se bliže natjecanja iz pojedinog sportova, nekoliko sati je intencija na tom sportu. Nažalost, zbog malog broja djece, većinom neki igraju više sportova, pa se ne stigne u isto vrijeme, ali opet sve nekako posložimo da ima smisla.“
Na kraju, pokazuje nam mobitel i poruku koja je stigla od jedne trenerice s dirljivom zahvalom: „Olimpijada im je veliki motiv i svi trebamo raditi s ciljem da nakon svake, poneko dijete poželi početi baviti se nekim sportom. Naravno, ovakve poruke te drže, to je cijela poanta, usmjeravati djecu u sport je jezgra našeg posla.“
Kako je vrijeme odmicalo, bilo je sve teže odlučiti se – postavljati pitanja ili samo slušati i učiti? Nažalost, dojam je da je ovakvih samozatajnih genijalaca kakav je Ljubomir Vilić sve manje i da su takvi pedagoški stručnjaci nedovoljno priznati i poštovani.
Kažu, ako želiš promijeniti društvo, kreni od sebe. Zbog toga, koristim za kraj prigodu da se ovim putem zahvalim profesoru Viliću na (sportskom) odgoju ogromnog broja mladih ljudi našeg društva.
