Prošlog tjedna imali smo veliku čast. U Privlaci kraj Zadra svoje dane provodi Joško Skoblar, nekad najbolji golgeter Europe, a danas čovjek vitalnog izgleda kakvog se ne bi posramili ni dva desetljeća mlađi.
O „dalmatinskom orlu“, kako su ga u Francuskoj zvali, ne treba previše govoriti – sve je rečeno. Zlatna europska kopačka 1971. godine nakon 44 gola u dresu Marseillea, član kuće slavnih tog kluba, dobitnik titule Viteza nacionalnog reda Francuske…
Spominjati momčadske i individualne nogometne titule bi potrajalo. Dobro raspoložen, odmah je krenuo, sjećavši se detalja kao da su bili jučer. Za početak, odmah smo ušli „u kost“.
Imamo li ispravan dojam kako ste u Francuskoj cjenjeniji nego kod nas?
Da, voljeniji, lako moguće. Predsjednik Francuske me odlikovao ordenom nacionalnog reda. Ja sam to inzistirao da to bude u Marseilleu, u vijećnici, iako jasno bi predsjednik više volio da to bude u Parizu. Pristali su i to mi je zaista velika čast.
Za Vina Baćac znamo da volite, ali što je s Cuvee 44?
Haha, to je vino se prestalo proizvoditi, ali je bilo odlično. Imamo još nešto za uspomenu samo. To se dogodilo u poznatoj francuskoj vinarskoj regiji što me zaista veseli, iako imamo i mi ovdje naša sjajna vina. Ali, to je prije svega simbolički čin na koji sam ponosan.
Idemo na nogometni teren. Jeste li s godinama bio bolji golgeter? Može li to usavršavati osjetno ili se radi o instinktu?
Nisam bio odmah, ne. Bio sam „guran“ malo po strani, igrao s dvojicom u napadu, što mi nije baš odgovaralo…Igrao sam u paru s Juppom Heynckesom, bio je odličan igrač, ali me smetalo igrati s nekim u paru, bilo je teže.
Pravim centarforima je nekako lakše kretati se i tražiti prostor kada su sami „u špici“. I u reprezentaciji sam upisao samo 35 nastupa, danas me ljuti što nisam dobio više prigoda. Tada čak i nije, ali danas me to ljuti.
Pratite li reprezentaciju danas?
Pratim, ali nemaju previše smisla usporedbe, a pogotovo ono „tko je najbolji“. Rekao bih da postoji najbolji igrač generacije, to je danas Luka Modrić bez daljnjega, ali uspoređivati ga s nekim igračima od prije više desetina godina, to mi „ne pije vodu“ baš.
Kako uspoređivati Messia i Pelea? Nema smisla, nije pošteno. Ja se sjećam recimo Michela Platinija, on je za mene bio najbolji tada. Posebno ga cijenim, to što je on dao klubovima i igračima, to je čudo…
Bili ste trener Rijeke u utakmici kad je pobijeđen Real Madrid 3:1. Kakve uspomene vežete na taj susret?
Krenimo ovako – biti igrač Real Madrida je privilegija. To se znalo tada, to se zna i danas. Svaka čast svakome tko uspije obući taj dres, ali kad si tamo, onda je sve malo lakše.
Ne treba govoriti previše, tri igrača su nam izbacili…Rekao sam poslije utakmice, to je značajka velikih utakmica – kad im treba, i tad su veliki. Međutim, treba reći i kako je taj belgijski sudac završio karijeru tom utakmicom, a da je Real Madrid nakon toga izgubio 5:1 u njemačkom Gladbachu, pa dobio 4:0 u Madridu i onda osvojio kasnije…
Kad sam završio karijeru u Marseilleu, pitali su me koga želim za oproštajnu utakmicu. Bez razmišljanja, Real Madrid. Iskazana mi je čast i time što je Real Madrid na to pristao, iako tada nisu igrali revijalne utakmice. Trener Reala je tad bio Miljan Miljanić, to je sigurno i pomoglo u toj odluci.
Je li atmosfera na Velodromeu najbolja u kojoj ste igrali?
Da, da. Bez dileme. Nisam igrao u Argentini, ali od ostatka svijeta, bez dileme, Marseille je grad koji voli nogometni klub i to je zaista posebna atmosfera.
Koliko pratite nogomet danas?
Pogledam koju tekmu, volim, ali iskreno, smetaju mi komentatori, kao da su preuzeli primat. A, igrači su najvažniji. Govorio sam uvijek – najvažniji posao trenera je pronaći igraču pravo mjesto.
Za kraj, rekli ste mi da volite doći u Istru?
Da, kad nisu velike vrućine, stvarno da. Imamo i kuću na Krku, pa znamo otići. Istra su osim ljepota i sjajni ljudi, kad se danas sjetim Hauca, Drosine, Bubića, Radmanovića…
U Istru sam došao nakon jedne neobične situacije u kojoj sam se našao dok sam bio na rubu ulaska u Orijent na mjesto sportskog direktora. Spominjala se i Rijeka, a onda me pozvao Stanko Hauc, predsjednik Istre koji je rekao – „treba nam netko tko će nam stabilizirati klub i odnose.“
Jako mi je drago da sam bio u Puli odakle nosim uspomene na odlične ljude.
