Ovog vikenda od aktivnog bavljenja nogometom oprašta se Ervin Čudić, igrač koji je na nogometnoj Labinštini stekao ozbiljno ime. Za klupsku stranicu vineške Iskre odgovorio je na nekoliko pitanja.
Dvadeset godina seniorskog nogometa, skupilo se tu gotovo 400 nastupa za Jedinstvo Omladinac, Rudar i Iskru Vinež. Osim velikog nogometa istu ljubav je pokazivao prema malom nogometu, igrajući uspješno za Albonu, Štrmac, Okić Gradnju i najveći dio svog vremena za Harlem AO Trumić u kojem i danas igra kao jedan od mlađih veterana.
Na Vinež je došao na zimu 2021. godine s 33 godine. Nije došao tek nešto “odraditi” nego je igrajući za Iskru četiri i pol godine pokazao svima kako se odnosi prema klubu, trenerima, suigračima i nogometnoj lopti.
„I tu možda dolazimo do onog dijela koji ljudi sa strane ne mogu vidjeti, osjetiti. Svlačionica pamti one koji daju sve što mogu, ostavljaju srce na terenu, igraju i kada nebi trebali.. Jedan od onih koji se nije štedio za ekipu! Nije tu bilo izbjegavanja treninga, a moglo je. I svi bi razumjeli situaciju jer osim igračkog dijela, imao je i onaj trenerski, ali… Teško je kada si cijeli život naučen na jedno, a on osim profesionalnosti ne zna za drugo“, poručili su s Vineža i pozvali svih da u nedjelju dođu pljeskom ispratiti Čudića. Utakmica protiv Velog Vrha igra se sutra, u nedjelju 1. lipnja, s početkom u 18 sati.
Evo krenimo od tvojih prvih dana. U kojem si klubu započeo trenirati, možeš li ukratko opisati svoj put kroz mlađe kategorije?
Ah, kad je to bilo. Znam da sam sa 10, 11 godina prve kopačke obukao na Iskri i tu sam odigrao jednu godinu pa zbog manjka djece na Vinežu, u dogovoru klubova, manje – više svi smo s Vineža preselili u Nk Plomin.
Tamo sam odigrao dvije godine u pionirima kod trenera Nino Kosa, a kad sam bio izlazno godište u pionirima, subota je bila rezervirana za pionire, a nedjelja za juniore.
Tada je to bilo “normalno”, danas nezamislivo, da dijete od 14 godina igra protiv nekog tko si već brije bradu i dolazi na utakmicu sa svojim automobilom.
Nakon toga idem u Rudar. Tamo sam odigrao tri godine, dvije godine kadeta i jednu juniora, a treneri su mi bili Ljubo Vilić, Roberto Paliska i Dario Milevoj. Nakon toga preselio sam se Nk Jedinstvo Omladinac u seniore koji su tada igrali u 4.ligi, tu i tamo bih odigrao koju utakmicu za juniore kad je trebalo.
Te sezone sam nastupao za četiri ekipe, seniore, juniore Jedinstva O. i seniore, juniore Mnk Albone, moglo bi se reći da je bilo naporno, ali nije.
I u malom nogometu je bilo uspjeha, drugi u državi sa juniorima, gdje se završnica održavala u Dubrovniku, a finale smo izgubili, naravno od domaćina Squarea tako da nije bilo loše u omladinskim danima, osvajala su se prvenstva i medalje na državnoj razini, a i sa seniorima Albone sam igrao kvalifikacije za 1.ligu.
Malo ljudi se sjeća da si kao kadet bio dio ekipe Rudara koja je osvojila ligu i plasirala se na završnicu prvenstva Hrvatske koja se igrala u Vinkovcima. Osim toga bio si i dio momčadi koja je na Kvarnerskoj rivijeri osvojila treće mjesto. Možeš li se prisjetiti tih dana?
Da, u kadetima smo bili fantastična generacija, ali ne samo u kadetima, nego su i juniori iste sezone osvojili ligu.
Ne znam da li se to ikad u povijesti dogodilo u Rudaru. Mi smo išli na završnicu u Vinkovce, a juniori u Čakovec. I naravno te iste godine juniori su osvojili 3.mjesto na Kvarnerskoj bez pojačanja iz drugih klubova i ja sam bio dio te ekipe kao kadet, samo nažalost bez ijednog nastupa, ali što ćeš, bila je jaka konkurencija, ali nema veze bila mi je čast biti dio ekipe sa starijim dečkima.
Kao izlazni junior otišao si u Jedinstvo Omladinac. I tu se možeš pohvaliti sa osvajanjem lige. Bile su to “zlatne” godine nedešćanskog nogometa. Kako ti je bilo kao jedan od najmlađih dijeliti svlačionicu sa imenima poput Dina i Tomasa Černjula, Sanjina Vozile i ostatka ekipe?
Da, to su bili zlatni dani u Nedešćini, osvojili smo prvo mjesto u 4. ligi i ekipa je bila stvarno jaka i fantastična. Prepuna nogometnih znalaca sa Labinštine, a sve pod trenerskim palicama Roberta Paliske i pomoćnog trenera Franka Čupića. Stvarno je bio fantastičan osjećaj biti dio te ekipe, puno toga sam naučio kao mladi igrač
U sezoni 2013/2014 vraćaš se u Rudar za koji si i upisao najviše nastupa i gdje si dogurao do statusa kapetana ekipe. Kako vidiš te godine?
Te sezone je pokojni Remzo Zalihić preuzeo klub i zvao me da dođem, naravno da sam se odazvao, jer u tim godinama prije njega Rudar je bio u jakoj teškoj situaciji zbog razno raznih stvari kojima sada tu nije mjesto.
Mogu reći da je tada to Remzo, kroz sve te godine svojim entuzijazmom i radom digao na jedan viši nivo i šteta je samo da one godine kad smo se borili s Pazinkom za prvo mjesto nismo uspjeli osvojiti ligu, na kraju smo ipak završili na drugom mjestu u 4. ligi. Bila je čast sve te godine igrati u Rudaru i biti kapetan tog kluba.
Nakon gotovo osam godina provedenih u Rudaru odlučio si doći na Vinež. Fajdo Begović bio je uporan, uspio te nagovoriti. Tu si već četiri i pol godine i na Iskri ćeš odigrati posljednju seniorsku utakmicu. Kada pogledaš iza sebe brojke govore puno toga. Za Nedešćinu si upisao preko 100 nastupa, za Rudar je brojka nešto malo viša od 170. Iskrin ćeš dres u nedjelju obući po 86. put. Ovo su ozbiljne brojke. Koliko si sretan i ponosan kada pogledaš sve ovo?
Da, najviše Fajdinom upornošću i time da želim nogometnu karijeru završiti tamo gdje sam i počeo.
Samo mi je žao što su me ozljede spriječile kojih je bilo dosta zadnjih sezona da dođem do trocifrenog broja nastupa u dresu Iskre.
Sada na kraju, jako sam ponosan na sve te brojke ostvarene u klubovima u kojima sam igrao i da sam u svakom klubu ostvario jako dobre rezultate.
