Skupština Zbora trenera izgleda da se neće održati krajem lipnja, već početkom srpnja zbog toga što se čini da neće svi materijali biti spremni na vrijeme. Međutim, doima se da je sve jasno, čini se da dosadašnji predsjednik Zoran Peruško to više neće biti, pa smo ga zasmetali za poduži razgovor.
„Pred Novu godinu u našem smo razgovoru na Vašim stranicama pričali o Zboru i njegovoj budućnosti. I tada sam Vam rekao da će promjenom struktura NSŽI, nadam se, struka konačno biti valorizirana, sa mnom na čelu ili bez mene. I eto, želim vjerovati da će sa novim Predsjednikom NSŽI, koji dolazi iz trenerske struke, biti, a moja je uloga završena“, rekao je Peruško na početku pa nastavio:
„Kada govorim o novom sazivu Zbora trenera, iskreno se nadam da ćemo na predstojećoj Skupštini biti dovoljno trezveni i pružiti priliku mladim ljudima, neovisno o stupnju njihove trenerske izobrazbe, koja nije uvjet da bi netko bio član Izvršnog odbora Zbora trenera. Apeliram zato na mlađe kolege, da podrže grupaciju koja se okuplja oko kolege Mihe Rojine, kao potencijalnoga kandidata za Predsjednika, ali isti apel šaljem i starijim kolegama uz poruku kako su i oni bili mladi te da se jako dobro sjećaju kako mladost donosi sa sobom novi entuzijazam, donosi nove ideje i donosi napredak.“
Ostaje otvoren, ako može pomoći savjetima, ali odbija mogućnost pojavljivanja u IO: „Mladim kolegama koji će, nadam se, preuzeti vodstvo u Zboru, uvijek ću biti na usluzi za sve što god im treba, i za sve što misle da im svojim iskustvom mogu pomoći, ali razgovarati o mojem ulasku u Izvršni odbor, smatram da je više nego deplasirano. Osnovna funkcija Zbora jesu prava i zaštita trenera, no kao struka itekako smo odgovorni za sve što se u istarskom nogometu događa, no o tom kasnije.“
Što se napravilo, a što nije u njegovom mandatu: „Što se zaštite prava trenera tiče tu postoje dva segmenta. Prvi je pridržavanje odredbi Ugovora kojega trener sklopi sa Klubom a drugi je trenerov rad na adekvatan način, odnosno rad sa adekvatnom licencom. Što se prvoga dijela tiče, tu zahvaljujući Zakonu o športu još uvijek plivamo u mutnom. Naime, navedeni Zakon omogućava da službeno trener posao može obavljati za “nula kuna”, a sa Klubom se dogovori drugačije. Svi to činimo, no kada i ako dođe do spora, potpuno smo nezaštićeni i tako će na žalost i ostati dok se ta odredba u Zakonu ne promijeni. Dakle, tu nisam uspio ništa učiniti jer su mi ruke ionako bile vezane u samom startu“, kaže Peruško u netipično mirnom tonu pa nastavlja oštrije:
„Drugi dio na koji sam pokušao zaštititi kolege, je već opjevana priča o 48 prijava lažnoga licenciranja, očitovana kroz činjenicu kako u klubovima posao trenera obavljaju neadekvatno obrazovani treneri, dok ih drugi kolege “papirnato” pokrivaju. No u toj je priči potpuno, ali potpuno zakazao Savez koji niti jednu jedinu prijavu nije sankcionirao, a jedino Savez to može i mora sankcionirati prema svojim propisima. A svi znamo i zašto niti jedna prijava nije sankcionirana.“
Pitamo i odgovaramo – zbog slučaja Stanković? „Tako je. Naime, kada sam prije gotovo tri godine podigao glas i usprotivio se uhljebljenju čovjeka koji je instaliran na funkciju Instruktora pri NSŽI, bez ikakvoga natječaja, bez ikakvog kriterija, već dekretom iz Zagreba prema NSŽI, svi odnosi NSŽI i Zbora trenera su zahladili. Jer jednostavno, zbog xy razloga, tadašnji IO NSŽI nije imao svoj čvrsti stav da zaštiti naše kolege i da im vjeruje, posebice onima koji su cijeli svoj život proveli u omladinskim pogonima i tu problematiku imaju u malom prstu. Najgore od svega je, što ni kolege treneri koji su tada bili u IO NSŽI nisu reagirali. Oni doduše sada tvrde da su se toj Odluci protivili, no, nekako bih im povjerovao da su tada, a nakon što je izglasano povjerenje Stankoviću, podnijeli ostavke na svoju ulogu u Izvršnom odvoru NSŽI kao što je to učinio i Ronald Kontešić, kada je shvatio u kojem smjeru Savez odlazi. No dobro, to je sada povijest, i iskreno se nadam da se sa novim ljudima u IO NSŽI takve situacije više neće ponavljati.“
Peruško se tu ne zaustavlja: „Nadalje, da se vratim na početak ovog razgovora. Kada sam preuzeo ulogu Predsjednika Zbora, ni u kojem slučaju nisam želio da samo zadovoljimo formalnosti rada Zbora, u smislu licenciranja, održavanja oglednih treninga, školovanja na nivou C, jer su to stvari koje se događaju i provode automatizmom, već da kao ljudi sa terena u doslovnom i prenesenom smislu, pokrenemo i određene korake po pitanju sustava natjecanja u mlađim dobnim kategorijama, selektivnog procesa te mnogih drugih aktivnosti koji se tiču struke. Pa sam tako još na početku mog mandata, pripremio materijal za novi sustav natjecanja za kategorije U-9 i U-11, kojega je kasnije jedan pulski klub iskoristio u svojoj promidžbi, pa je nakon toga ipak sve barem donekle saživjelo. Isto tako, svjedoci smo kako se prošle godine promijenio sustav natjecanja u pionirskom i juniorskom uzrastu pa smo napravili potpuno suludu situaciju da nam se na terenu sučeljavaju djeca od 12 godina protiv onih od 16, te djeca od 14 godina protiv onih od 18, što je van svake pameti. No, zbog povrijeđenog ega jednog ili dva čovjeka niti jedan jedini argument koji sam kao odgovorna osoba na čelu struke dostavio nije naišao na priziv razuma.“
Selektivni proces: “O selektivnom procesu neću. To je u Stankovićeve dvije godine ličilo na sve samo ne na selektivni proces.”
Aleksandar Stanković je jednom pokojnog Borisa Dvornika upitao je li njegovo vrijeme bilo u Saboru „u sridu“ ili „u ništa“ – što Vi kažete za svoj mandat: „Na kraju mandata, ja sam jako ponosan na sebe i svoju borbu. Izgubio sam prilično energije, ali ne uzalud. Stekao sam i puno neprijatelja na što sam još ponosniji jer sada barem znam na koga se u životu i u budućem radu mogu osloniti, a na koga ne. A i glas trenera se konačno donekle čuo, te se nadam se da će novi saziv Izvršnog odbora naše udruge uspjeti u nekim nastojanjima u kojima ja nisam uspio.“
