Dugogodišnji delegat i osoba koja zaslužuje na svojoj Labinštini dobiti sva moguća priznanja za minuli rad, Miljenko Vidić, nekadašnji tajnik i trener nedešćanskog Jedinstva, a 1989. i najbolji sportski radnik Labinštine izabran od strane „SIZ-a fizičke kulture Labin“ bio nam je sugovornik ovog siječnja. Koronavirus ga je, nasreću, promašio, ali kaže da mu nije svejedno.
„Sve me to malo destabiliziralo, u obitelji smo morali više puta u samoizolaciju, poremeti to sve planove i mir. Zbog toga najviše nisam ni otišao na finale Kupa NSŽI. Iskreno, nisam bio fizički ni psihički spreman kvalitetno se spremiti i otići na to finale kao delegat. Znam, neki će reći da pretjerujem, ali za mene je to ozbiljna obaveza i ja, za razliku od nekih, nogomet u Istri poštujem. Finale Kupa Istre je zaslužilo tog dana imati osobu 100% unutra, a ja to tad nisam bio.“
Bez obzira na kojim razinama radio, Vidić je bio okorjeli profesionalac: „Bio sam delegat u Drugoj HMNL Zapad, Trećoj HNL Zapad, pa i u Četvrtoj, ali i svim ŽNL. Međutim, dozvolite, kad sam ja kretao u delegatske vode, morao sam biti četiri sezone na jednoj ligi da bi napredovao. Počeo sam u Trećoj ŽNL, ne kao neki danas. Ja sam krenuo iz, uz dužno poštovanje svima, Šumbera i Peruški, a nisam skoro pa debitirao u Crikvenici ili na Uljaniku kao neki danas“, sve je oštriji Miljenko pa nastavlja:
„Istina je, nisam vičan računalima, pa sam brzo pao na II i III ŽNL, bez previše objašnjenja, ali ja sam puštao takse za prijevoz, pitajte klubove, kako bi oni osigurali osobu za pisanje COMET-a. Nikad mi nije bilo žao novaca, ja sam samo htio još se pokoju utakmicu podružiti s ljudima koji vole nogomet kao i ja, ali u redu, zabranjeno je nakon 65. godine. Da se razumijemo, u Istri. HNS ima do 70 godina pravilo, međutim, NSŽI je odlučio, tko zna zašto i zbog koga, smanjiti na 65.“
Kad smo došli do NSŽI-a, Vidić poručuje: „Demokracija je, smijem reći što mislim bez da ikog vrijeđam, ali na račun veza i vezica mi imamo danas Izvršni odbor NSŽI-a kakav imamo. Nemojte mi govoriti o kvalitetama tih ljudi kao sportskih djelatnika. U Istri ima mnogo takvih, kvalitetnih, koji zaslužuju i da budu na razini HNS-a, ali su nevidljivi, ne forsira ih nitko…“
