Razgovor se odvio prije desetak dana, kada smo unaprijed rekli tko će suditi jednu od utakmica koja se u subotu igra u sklopu 15. kola Treće NL Zapad.

Jednom od sudaca te lige smo rekli, a namjerno ne stavljamo ime kluba i suca – „naredne subote ti je on tamo, sigurno“, poručili smo kao da mi delegiramo, a s povjerenikom za suđenje se nismo čuli godinama.

Danas je nazvao, u čudu – „pa, kako je moguće, kako si znao?“

Da odmah objasnimo, nismo mi toliko pametni ni potomci Nostradamusa, nego je „gastronomska bojna“ toliko prozirna. Naime, kao što znate, dok neki klubovi počaste s tekućom vodom iz slavine u svlačionici, neki prirede pravu „gozbu“ za službene osobe.

Jasno, pojedinci u sudačkoj organizaciji, a mi smo ih od milja nazvali sudačka „gastronomska bojna“, ta mjesta pohađaju nešto češće, a pretpostavljamo na zamolbu povjereniku ili u dogovoru. Jer, nemoguće je da negdje sudiš deset puta u sezonu i pol pukom slučajnošću. To, naprosto, matematički, nije moguće. Pogotovo ako na neka mjesta, gdje je „meni kraći“, ne stigneš nikada.

I bez obzira što pojedinci mislili, mi zaista suce puštamo na miru, baš iz razloga da im ne dajemo priliku da se osvećuju nikome. No, ovaj portal ne čita samo uža obitelj autora ovih redaka, nego pola milijuni ljudi, među kojima su i suci – oni koji bi također na vrhunsku gastronomsku gozbu, ali ne mogu doći na red.

Nekome voda i „panini“, nekome meni koji bi prošli i na nekim skromnijim vjenčanjima.

Za neke suce smo znali reći kako pošteno sude. Očito ćemo za neke morati reći i kako se „pošteno“ najedu.

Samo neka bude pošteno. Dobar tek.