HMRM je najbolja malonogometna ekipa u Istri u ovom trenutku, pokazali su to na više frontova, a njihovo osvajanje turnira u Labinu krije i još jednu posebnu priču.
Naime, oni su za taj turnir u svoje redove pozvali 19-godišnjeg Damjana Ivančića iz Svete Katarine, nogometaša koji je od njih u prosjeku mlađi šest-sedam godina, od nekih i više, a koji iza sebe ima period na ponos, ali koji nije bio lagan, ni za njega, ni za obitelj.
Službeno je nogomet počeo igrati 2014. godine, sa sedam godina, a bio je toliko talentiran da ga je tada pomalo neposložena Pazinka koristila u U11 kategoriji. Jasno, bila je to jako teško, ali Damjan je tijekom karijere naviknuo igrati sa starijima.
Imao je u Pazinu i sezonu s 19 nastupa i 20 golova, a onda 2020. odlazi u labinski Rudar gdje se zadržao četiri godine, prije nego se ponovno vratio u svoj matični klub, Pazinku.
No, povod ovom tekstu je specifična (za ovaj tekst komplicirana i relativno opisno nevažna) dijagnoza 2023. godine koja ga je udaljila od nogometnih terena. Na mjesec dana i iz škole, a kamoli terena. Život mu se preokrenuo, a nastavak sportske karijere postao je veoma upitan.
„Bez razmišljanja, to je bio najgori period mog života. Nije bilo nositi se s bolešću, ali sama neizvjesnost i razmišljanje o budućnosti bez nogometa bili su daleko najteži dio svega“, kaže nam Damjan.
Mladić koji se budio i odlazio u krevet s mislima o lopti, golovima i volejima, odjednom ne smije na teren, a tamo ga nije bilo od studenog 2022. do ožujka 2024. godine, kada je ponovno odigrao 11 minuta.
Strpljivo, polako, pametno, odgovorno. Kako se ponaša na terenu, takav je bio i izvan terena, postavši svojevrsni primjer i uzor svima onima koji se nalaze pred zidom. Bilo kakvim, životnim ili sportskim.
Rekuperirao tijelo, ojačao mišiće i 2024. se vratio u juniore Pazinke. I tad krenuo gotovo „od nule“, s klupe ulazio bez obzira na status u momčadi, trenirao, radio i šutio. Na kraju sezone osam pogodaka, za njega ne baš odlično, za ostale bi to bilo fantastično. Međutim, više od pukih brojki pamte se i potezi majstora, a gol u Senju iz voleja s 35 metara sigurno će dugo pamtiti.
Normalno, ubrzo je priključen pazinskim seniorima, a jesenski dio sezone u juniorima je završio s osam golova u 15 susreta, već je izjednačio cijelu prošlu sezonu. Na treninzima seniora je i „zapao“ za oko HMRM-u, „španeri“ valjda prepoznaju jedni druge.
„Poziv mi je puno značio, ne samo zbog turnira, već zbog ljudi i okruženja u koje sam došao. Igrati u takvoj ekipi stvarno je posebno iskustvo. Hvala dečkima koji su me odlično primili i olakšali mi sve skupa.“
Gol u finalu Novogodišnjeg turnira u Labinu i osvajanje titule prvaka. Kako to opisati?
„Svjestan sam da to nije Liga prvaka, ali postići pogodak i doprinijeti ekipi puno mi znači i poseban je to osjećaj. To su trenuci koji daju dodatni motiv za dalje“, zaključio je Ivančić, opet prizemno i skromno kao i uvijek dosad.
Uzori su među nama, samo ih trebamo znati uočiti. Sretno Damjanu u nastavku karijere i životu – neka bude još puno voleja, golova i „rolica“!
