Dvije su godine nogometaši Peroja bili ozbiljni kandidati za naslov prvaka. U prošloj natjecateljskoj sezoni naslov im je ostao samo san, uspješnija je zasluženo bila momčad Marčane, no u ovoj su sezoni Perojci Saše Rudana naplatili sve i izborili nastup u višem rangu natjecanja.
Nekako su momci iz Peroja na jesen bili kompletniji. Naime, rijetko kada im se događalo da u potpunosti ne ispune zapisnik sa 18 kandidata za nastup, dok ih je ovoga proljeća u zapisniku bilo najčešće petnaestak. Odlaskom Saše Četkovića na kraju jeseni puno su izgubili, no i od toga su bili jači. Nekako, kao da su sami sebi rekli: “da, to je ova godina, da, ove godine zaslužujemo naslov”!
Samo jedan remi, onaj protiv Valdebeka, i samo jedan poraz, onaj od Valbandona ’72 u zadnjem prvenstvenom kolu, kada je ionako sve već bilo gotovo, jasno daje do znanja da su Perojci bili ponajbolja ovosezonska momčad.
Na koncu konca dali su i prvoga strijelca lige, Nikolu Vučetića, koji je sa 25 postignutih pogodaka pokazao svu svoju golgetersku raskoš. Matija Kraljević uredno ga je ispratio sa svojih 12 pogodaka, i taj je napadački učinak bio dovoljan da Perojci “ugrabe” dodijeljenu “kantu” za naslov prvaka.
Petnaest primljenih pogodaka jasno ukazuje na to da je perojska momčad igrala čvrstu obranu, te su prvenstvo okončali kao jedina momčad sa manje od jednim primljenim pogotkom po utakmici.
Jasna je stoga strategija Saše Rudana, tvorca ovoga i ovakvoga Peroja. Čvrsta obrana, uz dva kvalitetna “špic” igrača biti će sasvim dovoljno da ove sezone naslov prvaka postane stvarnost. Što i kako dalje?
U prvom redu Perojci moraju ojačati svoju momčad, a jasno je da na tome užurbano rade. Povratak Saše Četkovića prvi je korak koji je klub iz Peroja već učinio. Njegovim povratkom zasigurno će se otvoriti stanoviti koridor kojega će Perojci znati iskoristiti, te će u novu sezonu, u višem rangu natjecanja ući kvalitetno popunjeni na svim pozicijama.
Ono što im preostaje je vjerovati kako će i Grad Vodnjan napraviti sve da im uskoro omogući i trenažni proces, ali i odigravanje prvenstvenih utakmica na već zaboravljenom “kampu” u Peroju. Jer igrati pred svojom publikom, u svom mjestu, zasigurno je korak kojega Perojci priželjkuju i korak kojem se uskoro i nadaju.
