Jučerašnja „epizoda“ u komentarima povodom naše objave fotografije gotovo potpuno prazne zagrebačke Arene na utakmici Egipta i Argentine potaknula nas je na dublje razmišljanje.

Dakle, komentator, ako se ne varamo, osoba koja dolazi iz rukometnog svijeta, upitala nas je zašto nećemo objaviti i fotografiju ispunjene zagrebačke Arene u vrijeme dok igra Hrvatska, a onda i zašto nema „rasprodane“ Žatike dan ranije?

Tu je i veliki problem našeg rukometa u globalu. Mi bi se lagali. Nakon što smo mi ustvrdili da Žatika prekjučer NIJE bila rasprodana, javio se drugi komentator rekavši kako je bila 40%-50% ispunjena. Vrlo često imam dojam da pojedinci ne shvaćaju ulogu medija.

Mi nismo navijači. Mi ne smijemo govoriti da je nešto bilo rasprodano, ako je bilo na pola prazno. Ali i da smijemo, time ne pomažemo hrvatskom rukometu. Mislim da se nismo shvatili, neki tvrde da su problem cijene.

Djelomično – jesu. Ali, problem je što se mi prema rukometu ponašamo kao prema maškarama – mjesec dana opijanja alkoholom i/li dobrom energijom nakon čega zaboravljamo 10 i pol mjeseci da to postoji.

Utakmicu Austrije i Kuvajta u Poreču je pratilo 1.507 gledatelja, u dvorani kapaciteta 3500 sjedećih mjesta. Jučer je u Danskoj je jednako neatraktivan susret Češke i Švicarske, u gradu Herningu (46 tisuća stanovnika), gledao 2.091 gledatelj. Jesu li problem samo cijene?

Žatika se ne puni na dan utakmice Francuska-Katar. Žatika se puni sustavnim radom i „odgajanjem“ ljudi u smjeru ljubavi prema rukometa. Žatika se puni tako da se ozbiljno organiziraju lige, da se rukomet (ili bilo koji drugi sport) potiče na način da na utakmicu 28. Aprila i Buja (ili Buzet-Rovinj ili bilo koji drugi susret nižih liga) dođe dvjestotinjak ljudi.

Za to treba domaći klub, koji god to bio, od rukometne utakmice napraviti „show“ za cijelu obitelj, društvo s posla ili neku treću skupinu ljudi. Zapravo je jednostavno. Ali je i teško. Treba u konstanti radit.

Kada bi ljudi zavoljeli rukomet 12 mjeseci, tada bi imalo smisla da ugostimo veliko natjecanje. Ovako? Samo si trljamo sol na ranu. Da bi stvar bila još i tužnija, čak smo i kult reprezentacije izgubili, koji je očito bio „nošen“ samo dobrim rezultatima, kao i u skijanju i ostalim sportovima. No, spomenimo da, iako protiv podređenog protivnika, Hrvatska je jučer odigrala vrlo dobru utakmicu i razloga za optimizam na parketu itekako ima.

Jučer ni Arena nije bila rasprodana, sjedala su prazna, i to podosta njih. Nevjerojatno. U redu, popuniti će se to, ali laganjem samih sebe ne rješavamo ništa.

Fascinira me razmišljanje – „govorimo da je dobro, pa će postat.“ Ma, neće! Mediji nisu tu da lažu i da govore da je sve super – mediji bi trebali postojati da ukažu na prostor za napredak. Uz hrvatski rukomet se često veže riječ „autodestruktivan“. I nije promašeno, ali možda je vrijeme da se pogledamo u oči i prestanemo se lagati.

Istina nekad boli, nekad je neugodna, ali oslobađa.