Kada je započelo ovogodišnje natjecanje, momčad s Prematinke u našim smo najavama okarakterizirali kao jednog od glavnog kanidata za osvajanje naslova prvaka.
Mnogo je razloga bilo za takvu najavu. Dugogodišnje iskustvo Dragana Tomića na klupi seniorske momčadi Banjola, ali i iskustvo kadra sa kojim je dugovječni trener raspolagao tijekom ove sezone.
Jesen je bila ne savršena, nego više nego savršena. Teško se sjetiti sezone u kojoj je jedna momčad toliko suvereno vladala ligaškim natjecanjem ovako kako su to Banjole činile protekle jeseni. Jednu utakmicu, onu protiv Žminja, odgodili su (čini nam se zbog Korone) za početak proljeća pa su jesen okončali sa 11 pobjeda i jednim jedinim remijem. Onim protiv Ližnjana. Činilo se tada kako je sve više no jasno.
Kada su u odgođenoj jesenskoj utakmici nakon prvoga dijela i minusa od dva gola protiv Žminja nadoknadili i to, pogotcima Davida Luchesia i Danijela Božičevića, snaga misli kako je manje-više sve gotovo bila je više no izraženija. Nastavili su Tomićevi momci svoj niz i na proljeće. U prvih osam kola zabilježili su sedam pobjeda i taj jedan jedini ovogodišnji poraz, onaj od Ližnjana, no ni nakon tog poraza nije se činilo da će se situacija ipak na kraju zakuhati.
Svaka momčad tijekom sezone dođe u određenu krizu. Nekada je to kriza igre, nekada je to kriza rezultata. A ta kriza rezultata desila se ovogodišnjem prvaku od 08. svibnja do 22. svibnja. Ne, nije bilo novih poraza, no remiji protiv Potpićna Učke, Smoljanci Slobode i Funtane, uz paralelni maksimalni učinak Ližnjana doveo nas je do toga da će odluka o prvaku ipak biti donijeta u posljednjem kolu.
I tu dolazimo do naslova ovog teksta. Iskustvo trenera Tomića, ali i iskustvo igrača, koji su svi zajedno stali na loptu, dovelo ih je do naslova prvaka. Odigrali su kako treba posljednja dva kola i slavodobitno presjekli ciljnu vrpcu kao najbolja momčad ovogodišnjeg natjecanja.
Vrlo je vjerojatno kako od trenera Tomića nećemo u našem razgovoru čuti neke velike pohvale određenim pojedincima, jer je takav trenerski posao i slažemo se s time. No, isto je tako činjenica da kako veliki dio ovog uspjeha Banjola leži u “liniji” Miralem Rešidović, Emrah Ćosić, Matija Bagarić, te Milivoj Simeunović koji je brojku svojih pogodaka zaokružio na 20.
O Rešidovićevoj sigurnosti na golu, Ćosićevoj ljudskoj i igračkoj kvaliteti, te Bagarićevom miru, onda kada je najpotrebnije, suvišno je uopće i razgovarati.
Naravno, tu ne smijemo nikako zaboraviti ni Davida Luchesia koji je poentirao pet puta i to uvijek kada napadačima nije išlo, dok je obranu standardno držao pod kontrolom. Ne smijemo smetnuti s uma ni učinak Sanela Imširevića koji je sa 15 pogodaka bio latentna opasnost za bilo koju obranu, odnosno napadač, klasični napadač, kakvih je na žalost sve manje i manje.
Onaj koji nikada, ali nikada nije zakazao je Anel Salihović, igrač sa nevjerojatnim plućima, ali i isto tako nevjerojatnim nogometnim idejama, a uz rub s njime tu je i Mauro Čude, momak koji je obavio onaj najprljaviji posao, jer netko se i s time mora pozabaviti. Nezamjetno, rekao bih, ali i više nego učinkovito, svoj su dio posla odradili i Andrija Šnur koji je u 800 odigranih minuta postigao deset pogodaka te Danijel Božičević koji je sezonu okončao sa pogotkom manje.
Možda se nešto više očekivalo od na zimu pristiglog Rocca Rakovca, no nemojmo zaboraviti da je njemu ovo bila prva seniorska polusezona, tako da njegovo vrijeme tek polako dolazi.
Banjole su, podcrtajmo, ovaj naslov prvaka i te kako zaslužili. Ono što im mi želimo je da se odvaže na iskorak, na odlazak u viši rang natjecanja. Vjerujemo da će Uprava kluba sve učiniti da to tako i bude, jer je ova momčad to i zaslužila!
